Venecija, kao grad romantike, i središte nekadašnje Mletačke republike bila je začetnik još koječega zanimljivog u periodu ranog humanizma.
Početkom 13. veka beleži se stvaranje i prvih optičarskih radnji. Već tada, potonji grad Romea i Julije, mogao se nazvati i industrijskim centrom kristalno staklenih proizvoda.
U tom periodu u radnji na ostrvu Murano blizu Venecije zavedeni su strogi propisi tamošnjim radnicima, od kojih je zahtevano da se jedino iz pravog kristalnog stakla prave njihova sočiva i ukrasna dugmad.
Falsifikovanu robu su uništili, a proizvođače takve robe kaznili. Venecijanska komora strogo je čuvala tajnu o proizvodnji staklenih produkata.
Po toj odredbi, naočare je mogao proizvoditi samo onaj ko je dokazao da ima potpuno znanje o proizvodnji i ko je mogao da pokaže da je savladao veštinu proizvodnje. I ono što je najzanimljivije: nakon toga, potencijalni proizvođač naočara morao je da položi zakletvu da će časno raditi dalje!
Najveći deo starih modela naočara nađen je u crkvenim objektima, što se lako objašnjava činjenicom da su gotovo samo sveštenici u srednjem veku znali da čitaju i pišu.
Nekoliko vekova kasnije, u središtu renesanse i Toskane, Firenci, radnici koji su proizvodili naočare su svu proizvodnju prinosili svetom Jeronimu, zaštitniku optičara.
Ono što je još zanimljivo, jeste da je u tom periodu (17. vek) još uvek vladala debata, koji grad je postojbina naočara. U tome su najviše prednjačili stanovnici Firence i Pize.
Naočare u renesansnoj umetnosti
Do pojave prvih naočara, za poboljšanje vida tada su uglavnom korišćene masti ili očna vodica.
U Španiji je nošenje naočara u to vreme postalo deo etikete, a takođe je služilo i kao pomoćno sredstvo za ulepšavanje. Što je neko bio na višem položaju, nosio je veće naočare, tako da je služilo i kao statusni simbol.
Ovo sve govori u prilog činjenici da su naočare nosili mnogi kojima one, zapravo, nisu bile potrebne.
Pored mode, ipak su služile i za zaštitu očiju od prašine i jačine sunčevih zraka. U svom romanu „Don Kihot“ Servantes se podsmevao svima koji nose naočare kao modni detalj.
Na početku renesanse i novog veka, naočare su mnogo više bile prikazivane u likovnoj umetnosti nego u literaturi. Često u likovnom izrazu španskih i nemačkih umetnika. Jedan od razloga za to jeste što su naočare bile jako skupa roba. Onaj ko ih je imao, nije bio običan smrtnik, imao je novca i ugleda.
Tako je čuveni ozloglašeni inkvizitor Fernando Nino de Guevra naslikao autoportret i sebe predstavio s naočarama.
Prva pojava naočara je primitivnog oblika i iz običnih materijala, a pošto su vremenom postale luksuz, razvoj je krenuo ka plemenitim i skupocenim materijalima.
Ovaj običaj je trajao duži vremenski period, a pošto se malo ljudi razumelo u umetnost poliranja sočiva, na njih se gledalo kao na drago kamenje.
I dalje nije bio veliki broj ljudi koji su znali da čitaju i pišu. Do velike promene je došlo kad su počeli da štampaju knjie. Kao nužna posledica, pojačala se potreba za naočarama.
Teško je utvrditi kada su naočare dobile današnji oblik. Pretpostavlja se da je za to zadužen francuski majstor Tomin polovinom 18. veka, tačnije 1746. godine.